Iz nekadašnjeg društva dvostruke jednakosti, ušli smo u demokratsko jednakih šansi, gde je jednaka šansa shvaćena kao drpačina u kojoj je neko drpao, drugi ostao bos, a sada se status cementira onim "ko je drpao, drpao je". Društveni slojevi zatvaraju se i obnavljaju unutar sebe, siromašni postaju siromašniji, bogati bogatiji pa sve manje vredi izreka: "Ko bi gore, sad je dole", a sve više ona "ko bi gore, gore ostaje". Ali za utehu: američki istoričar Niall Ferguson tvrdi da i njegova zemlja klizi u društvo nejednakih šansi u kojem je sve više dokaza o strmoglavom padu socijalne mobilnosti! U jednoj našoj velikoj banci takmičila se dvojica službenika za prestižno mesto u Upravnom odboru. Kandidat A dolazio je iz dobrostojeće i dobro umrežene familije, takozvane elite još iz socijalističkih vremena, sa odličnim vezama na pravim mestima. Studirao je u inostranstvu i putovao svetom, strane jezike učio od vrtića, a bonton i opštu kulturu usisavao majčinim mlekom.

Kad stane vertikalna društvena pokretljivost Kandidatu B roditelji su bili ubogi seljaci s jedva četiri osnovne, do škole je pešačio kilometrima, studije je finansirao sam, danju radeći, učeći noću. A sve na vreme i sve za pet. Za ono što je kandidatu A bilo rođenjem pruženo na gotovo, kandidat B je morao uložiti trostruko više energije, počevši od banalnih detalja kao što je elegantno koriščenje viljuške i noža. Ali kandidat B se u poslu pokazao sposobnijim, kreativnijim i većim vizionarom od kandidata A. Ko je izabran u Upravni odbor? Pa, zna se. Kažu da se u demokratiji društveni položaj ne određuje rođenjem. Kandidat B se iz blatnjavog seoskog dvorišta popeo do činovnika, ali vrata za vrh ostala su zatvorena. Sociolozi će reći da je ovde vertikalna društvena pokretljivost stala. Nedavno istraživanje Organizacije za saradnju i razvoj (OECD) - Međugeneracijska socijalna mobilnost: porodične veze - pokazalo je da je ona veća u zemljama s naprednijom ekonomijom i manjim razlikama u platama (skandinavske zemlje, Kanada, Australija), a manja u onima sa većom dohodovnom nejednakošću i jačim uticajem roditelja na obrazovanje (SAD, Velika Britanija).

Iz nižeg u viši društveni sloj ulazi se brakom, obrazovanjem ili politikom Kažu da iz nižeg u viši društveni sloj možete ući brakom, obrazovanjem ili politikom. Brak je rezervisan za društva poput britanskog (nouveau-riche plus aristokracija), ali se u pravilu ženidbom-udajom u istome krugu visoki slojevi štite od upada pa kraljević ne ženi Pepeljugicu za kasom nekog britanskog Konzuma. I kod nas to pravilo sve više vredi, iako će se nekom tajkunskom sinu omaknuti da oženi curicu skromnijeg porekla, ali zato bivšu misicu. O političkom putu do društvenog olimpa sve znate, iako vas verojatno svaki put iznenadi kada otkrijete da su i naši mlađi političari neretko sinovi i kćeri bivše socijalističke nomenklature. Elita stvara elitu Ostaje, dakle, obrazovanje, ali istraživanje o vertikalnoj socijalnoj mobilnosti magazina Banka u okviru njihovog projekta Nacionalni indeks sreće kazuje da kod nas više od 30 posto studenata dolazi iz porodica sa visokoobrazovanim roditeljima, a samo dva posto ima majku i oca sa (ne)završenom osnovnom školom. Iz društva dvostruke socijalne jednakosti, ušli smo u demokratsko jednakih šansi, ali je jednaka šansa shvaćena kao drpačina u kojoj je neko uzimao, drugi ostao bos, a sada se status cementira onim " ko je krao, krao je". I u socijalizmu je društvo jednakih šansi bilo živelo u retorici, a u stvarnosti je postojalo samo dok se na površini nije uhvatio partijski kajmak. Nakon toga ni sama raja nije verovala da veliki bravar može svirati klavir i biti kicoš, izmišljajući čak bajke o njegovu plemićkom poreklu.

U siromaštvu si rođen i tu ostaješ Amerikanci se danas teže nego ikada penju s dna do viših primanja, tvrdi Ferguson. Danas jedan posto njih posjeduje 35 posto ukupnog neto prihoda Sjedinjenih Država i 42 posto finansijskog bogatstva, kao u doba Fitzgeraldova "Velikog Gatsbyja", kada je jedan posto Amerikanaca imalo 30 puta više prihode od proseka svih ostalih. Nakon Obaminog spašavanja finansijskog tržišta za vreme nedavne krize, bogati su postali još bogatiji, oni i njihova deca. Od hiljadu milijardera u svetu 2012., trećina ih dolazi iz SAD-a, a 30 posto njih je nasledilo bogatstvo zatvarajući se u svoj krug odabranih te najnovija istraživanja društvene mobilnosti pokazuju da SAD pretiče Veliku Britaniju, koja je do sada važila kao zemlja s najrigidnijom klasnom strukturom u razvijenom svetu. Nije čudo, kaže Ferguson, što je u SAD-u serija "Downton Abbey" tako popularna.

Među razlozima koji su doveli do takvog trenda, Ferguson navodi i rastrošnu socijalnu politiku, koja je dovela do toga da se u starce ulaže dvostruko više nego u decu i mlade te da su deca dvostruko siromašnija od seniora. U zemlji u kojoj studiranje košta 150.000 dolara, visoko obrazovanje postaje privilegija visokih društvenih slojeva, koje u svojem bestseleru "Coming Apart" (Razdvajanje) sociolog i publicist Charles Murray naziva "kognitivnom elitom". U nju spada milion i po probranih, čija deca dominiraju top koledžima, međusobno se žene i žive u manje od hiljadu ekskluzivnih gradskih četvrti koje Murray naziva SuperZip (super poštanski broj). A na drugom kraju te lestvice nalaze se stanovnici Fishtowna, siromašnih četvrti u kojima niko nije odmakao od srednje škole, caruje nezaposlenost, a decu odgajaju samohrane i neobrazovane majke koje najčešće žive od socijalne pomoći. Tu si rođen i tu ostaješ, ako ne završiš u zatvoru, kaže Murray.

Ako se nešto ne promeni, Amerika klizi prema kastinskom društvenom sastavu temeljenom na obrazovanju, zaključuje profesor na Harvardu Niall Ferguson te kaže: "U ovu zemlju nisam došao da se obogatim, bogatstvo nije bio moj američki san. U Ameriku sam došao vjerujući u pobedu sposobnosti, talenta i znanja, nadajući se da ću tu imati manje studenata sa nasleđenim privilegijama, nego što sam ih susretao na britanskom Oxfordu." I.R.